nedjelja, 30. siječnja 2011.

Kako je sve počelo ?



Prema naslovu mog bloga, čovjek bi pomislio da se radi o nekoj iskusnoj pletačici, kad tamo ja--> toliko sretna i ponosna što sam naučila plesti ;da sam to i stavila u naslov. Točniji bi naslov bio UČIM PLESTI.
Žao mi je što to nisam otkrila u nekom bar malo ranijem razdoblju života, čisto iz razloga jer sam tada imala puuuno više slobodnog vremena.
Na primjer, u prvoj trudnoći. Vremena na bacanje (doduše nisam imala kompić), a ja: kave,šetnja, pokućarenje čim bi se netko vratio s posla, knjige (čak i one koje sam već pročitala), TV i dosađivanje.
ŠBBDJB (šta bi bilo da je bilo), mogla sam sad stvarno bit iskusna pletačica.
Ali, nema veze.
Uglavnom, već sam se, nakon drugog djeteta, trebala vratiti na posao i sasvim slučajno sam ;tražeći za mamu neke malo modernije sheme za kukičanje-osim stolnjaka i miljetića (jer to malo tko danas koristi) nabasala na blog od Roman tales. I budući da žena prezanimljivo piše ; pročitala sam nekoliko blogova u dahu. Čuj....,Raverly, nekoliko ga je puta spomenula. Idem ja malo ćirnuti o čemu se to radi....... I tako je otprilike počela moja opsesija pletenjem :)
Tako da bi savjetovala, svakome tko već nije, da baci pogled :) Sigurno ćete se zakačiti :) I naučiti plesti; jer mislim da baš svatko s malo upornosti može naučiti.A rezultati ....odlični...ima toliko zanimljivih i modernih mustri.

Sad da se malo pohvalim(hahahaa); možda nekim redoslijedom:
1.kapa -žao mi je nemam sliku. Dobro je ispala, ali je mojoj priji stala puno bolje pa sam joj poklonila
2.kapa -shema dobra, samo sam fulala s bojom, a i debljinom vune,jer mi je ispala malo pre-velika
3.šal za rođendanski poklon mami --> koje je to bilo iznenađenje.....)"Pa, ti si stvarno naučila plesti" "Sama?"
   "Pa kako si naučila ovaj bod?" (To mi je inače prvi pletački projekt)
   "Ma di sama, ima ti na kompjuteru toliko toga što ti može pomoći" (moja mama se inače nikad nije uopće
    željela naučiti služiti kompjuterom)

4.kapa. Prva s kojom sam baš zadovoljna - opet malo pre-velika, ali .... nema veze


5.kapa. Za moga starijeg sina, koji obožava dinosaure .On je pre-zadovoljan, ja mislim da je opet moglo i    bolje da  je bila druga vuna, ali.....Ovo sam slikala, dok je on zaokupljen nečim 10-im; ali je on ponosno
   nosio u  vrtić (to je trebalo slikati, nije je htio skinuti:))








6.kapa. Došao je i muž na red . Samo, još je bez slike---> ne da mu se pozirati. Ali je zadovoljan :)
7.kapa- Božićni poklon za nećakinju. Koje je to bilo oduševljenje, ali šta su ti tinejdžerice; ona je stalno
   nosi pa sad ............., ako bi mogla i za njenu priju istu oplesti.Pa je to 8.projekt.                         
       

9. Rukavice za moju nevistu. Ispale su mi pre-dobro (skromnosti , hahaha); toliko su mi se svidile da i ja pletem sebi jedne.




I to je to, od mojih projekata, za sada.
Sad ću, svaki novi projekt podijeliti s vama i malo se pohvaliti.
Ovo sam morala, nadoknaditi :) da mogu nastaviti s pisanjem.
Pozdrav

nedjelja, 23. siječnja 2011.

Nedjelja



Zasluženi odmor... koji ja provodim u čitanju postova s drugih pre-pre zanimljivih blogova, dok moj stariji sin igra playstation, a mlađi i muž spavaju.
Kad čitam sve vaše postove- nekako me obuzme osjećaj -pa o čemu ću ja pisati pored ovak kreativnih i nadasve zanimljivih ljudi.
Svoju "kreativnost" baš i nisam u potpunosti istražila. Prvi kreativni podhvati nastali su silom prilika- kad moj je stariji sin (svojeglav, kakav je) za maškare odlučio biti lik za kojeg nisam uspjela pronaći kostim.

Tako je prije dvije godine (maškare 2008) nastao
SPUŽVA BOB, od kartonske kutije, proreza za glavu i ruke, kolaž papira i ljepila.
Naravno, uz pomoć muža i začetnika ideje koji je davao savjete kako bio on želio da mu maska izgleda.
 Doduše, nije bila baš kreacija u kojoj se tada trogodišnjak mogao normalno ponašati, stajanje i hodanje (bez sjedenja), ali njemu to nije ni najmanje smetalo.



  Nakon toga se podrazumijevalo, da sami radimo maske. Pa je prošle godine (2009)bilo : "Ja bi, ja bi , ja bi bio DINOSAUR."Opet oduševljenje, maska kakvu je želio. Mada su na Rivi, u prolazu svi komentirali krokodila, T-rex se nije dao omesti .....
Ove godine se i mlađi brat pridružio ideji , pa još uvijek smišljamo. Jer ipak, treba na vrijeme početi ....

I to je to što se tiče moje kreativnosti. Sve dok nisam otkrila, pletenje i kukičanje. Sad, to i nije neka posebna kreativnost, ako sve radim prema uputama. Ali dobro, mojih ruku djelo.




utorak, 18. siječnja 2011.

Pokušaji i pogreške

Tek kad počneš raditi s nečim, vidiš koliko ne znaš.
Mislim na blog- pošto sam nova, sad kad pokušavam napraviti smislenu stanicu, tek onda vidim koliko mi fali informatičke pismenosti.
Je, je. Sve je lako. Nakon nekog perioda.
Ovaj blog pišem samo da vidim kako će izgledati na stranici, a i da ne posustanem i odustanem. Dok se ja ušemim, u ovaj TOTALNO novi svijet.
Raverly je bio priča za sebe, otkriće Amerike za mene:)
Čak i sad, nakon godinu dana, čini mi se da sam otvorila tek mali prozorčić od toliko mogućnosti koje taj program nudi:) Za nas, zagrižene pletačice :)
Tako je i sa blogom, dajte par savjeta :)da ne lutam.

ponedjeljak, 17. siječnja 2011.

Hello!!!!

Evo da se i ja okušam u "blogiranju".
Pletenje i sve vezano uz to (surfanje internetom u potrazi za predivnim vunama, patternima...) me toliko obuzelo, da sam se odlučila okušati i u ovome i pronaći istomišljenike i  virtualne prijatelje u pletenju.

Malo čudno, u nekoliko sam navrata pokušavala pisati dnevnik (kao tinejdžerica), ali nakon kojih mjesec dana bi sve pokidala i bacila.
Vidjet ćemo, kad prođe tih kritičnih mjesec dana, hoću li poželjeti izbrisati sve što sam napisala :)

Prije godinu dana sam počela sa pletenjem i kukičanjem, i još uvijek me drži. U biti, još sam se više navukla:)
Nažalost, uz posao, muža i djecu i ne stignem ni 100-ti dio onoga koliko bi htjela, ali.... bit će vremena i za to.
Nadam se da neću do tada oćoraviti toliko....:)
Nažalost, u Splitu se, za razliku od drugih gradova (koliko sam uspjela vidjeti) ne održavaju nikakvi pletački susreti.
To mi nekako izgleda pozitivna, stvaralačka i zafrkantska atmosfera. I nešto što bi definitivno trebalo organizirati u svakom gradu. Da znamo da nismo usamljeni u svom hobiju.

Mene, doduše, još uvijek svi zafrkavaju kad me vide da pletem (još se nisam ni usudila pokušati u javnosti), ali se isto preporučuju da za njih nešto ispletem. Ili, kako bi moj sin rekao: "Kad ćeš meni nešto ISPLETETATI?"
Još sam ja na početku; dok ima ???? za koji mi treba youtube pomoć :) Doduše, za sve što sam do sada isplela  sheme su bile na engleskom, tako da bi za hrvatski opet bili ????

Ali, hvala Bogu na naprednoj tehnologiji. Stvarno, kako su se prije rješavale takve nedoumice? ....Ako netko u blizini zna, ako ne onda izmišljaš po svome?
Davno me mama naučila kukičanju. U 4 osnovne; preko ljetnih praznika -da malo ubijem dosadu. Isplela sam jedan miljetić (imam ga i danas- moram ga pronaći i uslikati), rekla mami - "Vidiš da znam" i to je bilo to. Do prije godinu dana kukicu nisam uzela u ruke.

A mama, godinama, otkad se ja god sjećam kukica je bila u blizini. Nikada, do sada, nisam mogla razumjeti kako joj se da stalno kukičati (dok gleda tv, priča ili pije kavu). Sad znam ...
I razumijem. Savršeno.